NEOBJAVLJENE PRICE

NEMOJ ME ZABORAVIT

Ante je jos jednom pogledao svoj dom, uzdahnuo sa velikom tjeskobom u srcu...to je to, odluka je pala, mada se nije nimalo dobro osjecao, shvatio je da donio ispravnu odluku.
Nitko i nista ga ne moze utjesiti, samo zelja da se makne odavde sto prije i da pokusa naci toliko trazeni mir.
Jedina stvar koju nikako nije mogao prezaliti je ostaviti svoj dom. koliko i do kad nije znao?
Jedino je slutio da su prosli njegovi bezbrizni dani, te da je doslo vrijeme da svoj zivot promijeni iz temelja.
Poljubio je majku na rastanku te odlucnim korakom krenuo na put.
Ona je osjetila kao i svaka majka sto se desava u mojoj dusi te mi na rastanku rece:Ante, sine moj, kad god pozelis ili budes osjetio zelju da se vratis dodi, ako ti bude tesko nazovi me i ja cu doci k tebi, volimo te puno, te neka te Bozji blagoslov prati."
Sa tugom u srcu ubrzah korak jer sam imao osjecaj da necu moci napustiti ovaj moj mali al 'srcu dragi dom. Pogledom sam upijao ove ulice rodenog grada, zeleci ih sto vise upiti u sebe da bih imao bar u sjecanjima blizu sebe.
Sjecanja su pocela navirati... pred ocima mi bljesne njen lik... lijepa poput andela, ociju koje sjaje kao zvijezde u noci, osmijehom je svojim svakoj dusi pruzala dusevni mir i srecu...
"Ante, ma ti me odusevljavas svojim salama, na tebe se uvijek mogu osloniti, blago meni kada imam tebe za prijatelja." Odzvanjale su mi njene rijeci dok sam pogledom prolazio po nama dragim mjestima, gdje smo setali i gdje smo provodili sate i sate u beskonacnom razgovoru.

Prijatelji... kako su me bolile te rijeci, kad bi bar slutila koliko me bole!...kao da se sad desilo, osjecam njene usne na svojima, kad sam joj cestitao; neka je proslava bila...bila je nasmijana, posebna, kad sam ju pogledao imao sam osjecaj da me ogrijalo sunce, poslije jako duge oluje...prisla je i uz cestitku ovlas dodirnula obraz usnama...neponovljiv osjecaj je prostrujao mojim tijelom i potpuno me zarobio, zauvijek.
Za njen osmijeh i poljubac bio sam spreman okrenuti svijet naopacke.
Za jedan njen poljubac dao bih pola zivota svoga...
Prolazili su dani u nasem druzenju, postao sam opijem njome,
bila je dio mog sna koji mi je u pocetku izgledao dostupan,
sve do nedavno kad smo imali jedan ozbiljniji razgovor.
Nocima sam sanjao neostvarive snove, danima sam ju tjesio i potpora bio,
kad god je trebala lijepu rijec, utjehu, bodrenje.
Sve do trenutka kad je rekla da se odlucila za njega.
Bio je to udarac jaci od ijednog sto sam ga u zivotu primio, sve moje nade su pale u vodu, sve moje noci su se pretvarale u moru...ona i on...
cinilo mi se da cu umrijeti od bola, nije mi vise bilo do zivota...godinu dana nade presjeceno je i unisteno.
Gdje god krenem oni su tu, gdje god pogledam on je uz nju...
nepodnosljivo...ONA I ON ...odlazim,
mozda u nekom drugom gradu zaboravim, njen osmijeh, njen pogled, njene usne...odlazim,
mozda i zauvijek...odlazim...


Ana Petrovic






BTW Alene nadam se da se ne ljutis sto sam upotrijebila tvoju sliku kao dodatak prici, a ti ako zelis napravi onu koja bi mi odgovarala

Ma ne ljutim se ... Prica je odlicna ..

lol..... seko Ana prica ti je super i ova Alenova slika jos ju je dopunila pa jeu cijelini fantasticna!! .......nastavi dalje......)

@Ane, ane...pa di bas ravno u srce....

A takvi smo mi hercegovci, gdje cemo ako ne u srce

ajme meni ovo je predobro...ponekad se osjećam jednako tužno kao kad sam pročitala ovo...prelijepo je...baš pogađa u srce odlična je priča...kladila bi se da je temeljan na stvarnome

Ana, prekrasno si napisala. Imas li vise toga ? Samo nastavi.

Imam ih jos nekoliko....prijavljivane su na natjecaj u vecernjaku...mada naravno nagrade su osvojili bolji

SVE ZA TEBE; MALENA


Sve sto sam zelio bilo je odvesti svoju ljepoticu na koncert.
Sa bolom i gorcinom u dusi, Ivan se prevrtao u zatvorskom
krevetu.Sjecanje me proganja, kao duh se pojavljuje, muci me,
dao bih neznam sto , samo da mogu nesto promijeniti.
Kao da je bilo jucer...
"Ivane!Sto kazes, hocemo li imati dovoljno novca za koncert,
cugu i cigarete?"
Pogledam ju onako smeteno i zaljubljeno, kako
da joj kazem da sam vec u dugu zbog nasih izlazaka...:
"Ma snaci cu se."moram, pomislih. Uvece sam sreo svog
frenda Maria, te ga pitah moze li mi posuditi 500 kuna, on
mi odgovori: "Ja ne mogu, al znam jednog tipa koji moze i
posuduje novac, ali jedino ako mu ne vratis na vrijeme, tad
nastaju veliki problemi:" Ma nije problem za vratiti, dva dana
nakon koncerta, mama dobiva placu i dat ce mi."S tim sam
mislima utonuo u bezbrizan san, imat cu novac i ici na kon-
cert, ujutro sam ustao sretan,te sam cijeli dan nestrpljivo
pogledavao na sat, kad cemo krenuti do Crnog, cinilo mi se
ako odmah ne odem, da nece biti nista od toga.Mario i ja smo
stigli pred kafic, izgledao je fenomenalno, razgledavao sam
sav zadivljen, tip je sigurno bio pun love.Mario upita kono-
bara, koji nas uputi u susjednu prostoriju.Na zvuk kucanja
pozvao nas je snazni glas:"Naprijed".Tada sam ga prvi put
vidio.Izgledao je kao i svaki uspjesni poslovni covjek, jedino
sam se na pogled njegovih ociju, lagano stresao, a on je
upitao:"Sto je novo Mario?"Mario je pokazao na mene te
rekao:"Moj prijatelj treba 500 kn do utorka,pa ako nije pro-
blem...?Progovorih smeteno:"Vracam sto posto u utorak,
mama tad dobiva placu."Nekako me cudno pogledao,te
rece:"Sto posto kazes?Ali pazi, ako mi ne vratis u uto-
rak kamate ce ti rasti, svaki dan duplo, sve dok ne vratis."
Sav sretan, promucah:"Ma nema problema".Pruzio mi je
novac,te rekao opomonjujuci:"Utorak".Izasao sam sav
sretan, konacno sam imao novac, te sam svoju Enu mogao
odvesti na taj dugo ocekivani koncert. Sutradan smo sa
ekipom na koncertu proveli ludu i nezaboravnu vecer.Bend
je svirao fenomenalno, a pjevac je pjevao sa takvim zarom,
da sam ga mogao slusati cini mi se cijeli zivot.Poslije
koncerta smo zivahno uz cugu, prepricavali svatko svoj
osobni dozivljaj ove fenomenalne veceri.Vec je davno
prosla ponoc, kad sam se sav sretan i zadovoljan zavukao
u svoj krevet, sa blazenim osmijehom na usnama, zaspao
sam odmah, cini mi se da nisam ni spustio glavu na jastuk...
Utorak popodne, mati je dosla sa posla, te mi uz osmijeh
pruzi novac :"Evo ti sine, ali kako mislis provesti cijeli mje-
sec dana, ako sad uzmes svih 500 kn deparca?"Sav sretan
poljubih majku te rekoh:"Nista se ti ne brini majko draga,
vrijedilo je sinoc uzivati makar morao cijeli mjesec zrtvovati
izlazak."Zaputih se prema Crnom, sav sretan sto sam mogao
ispuniti dato obecanje, jer sam bio osoba koja je drzala do
dane rijeci,te sam ponosno stiskao tih 500 kn,jedva cekajuci da
dodem do njega te mu vratim.
Stigavsi pred kafic, udoh pun samopouzdanja, te uz pozdrav
upitah konobara za gospodina Crnog.Konobar me upita za ime,
ode do susjedne prostorije, te se vrati i rece:"Gospodin trenutno
nije tu, neznam kada ce doci, zelite li mozda ostaviti poruku?"
Sav zbunjen, jer bih se mogao zakleti da sam cuo njegov glas
rekoh:"Ali ja moram veceras do njega, vazno je!"On mi odgovori:
"Probaj ga dobiti na telefon poslije."Uzeh ponudeni broj, te
napustih kafic sa cudnim osjecajem zebnje, koji me sve vise
obuzimala.Sjetio sam se njegovih prijetecih rijeci,da novac mora
biti vracen u dogovoreno vrijeme.Utipkah broj mobitela, te ga
pozvah, medutim monotoni glas automatske sekretarice je govorio,
da je broj trenutno nedostupan.Sav ljutit i pun osjecaja da sam
izigran, zvao sam i zvao cijelu vecer, ali nikakve koristi.Iscrpljen
i iznerviran, zaspao sam onako odjeven,spavao nemirnim snom,
sluteci da ovo nece izaci na dobro.Sutradan sam odmah krenuo
prema kaficu, ali me docekao isti scenarij,te sam sad vec
strahovito ljutit smisljao sto se da napraviti, ali uzalud do njega
nisam mogao doci.Proslo je tjedan dana kad me u snu trzne zvono
ulaznih vrata, jos onako pospan pomislih, ma taj dosadni postar
bas me mene morao naci da mu otvorim, ma necu...ali zvonjenje
nije prestajalo.Ustadoh i sav jos pospan otvorih vrata, na vratima
je stajao konobar od Crnog, te jos jedan tip sa njim i rece:"Poslao
nas je Crni, te pita sto izigravas,zasto se ne pojavis kod njega
sa novcem?" Sav zbunjen i smeten pomislih, vidi pa oni znaju
gdje zivim, ali odgovorih:"Evo, krecem odmah!"Samo sam se
na brzinu obukao, te uletio sa njima u auto, misleci da sam
konacno rijesio nesporazum.Crni me docekao namrgoden te
me upita:"Sto je sa tobom,zasto se ne pojavljujes, zar mislis
mene za........?"Progovorih:"Bio sam tu u utorak, nisam vas
mogao naci, svaki dan sam dolazio!"Uzviknuo sam sav
iznerviran, a on veli:"Bio sam odsutan samo pola sata, mogao
si me naci da si htio.Danas je proslo visej od tjedan dana,
tvoj dug iznosi 5000 kn."
Iznenadeno i ljutito sm povikao:"Nije moja krivica, trazio sam
vas, nemam 5000 kn!"Srce mi je tuklo kao ludo, mislio sam
da ce iskociti iz grudi van, a on progovori:"Ako do veceras ne
doneses novac, neces se dobro provesti, vidio si da znamo gdje
zivis, a vjeruj mi znamo gdje zivi i ona tvoja, kako se ono zove?
Ena, jako lijepa cura, bilo bi steta da joj se nesto dogodi!"
Vrisnuo sam: "Nije vam ona nista kriva, da ju niste taknuli!"
"Necemo, ako napravis sto trazimo od tebe, ili veceras novac ili
to mozes vratiti uslugom, sutra trebas odnjeti nekoliko paketica
na odredene adrese i tako ces vratiti dio duga, te na taj nacin
mozes zaradivati i vracati novac, ti odluci i javi mi se do sutra ."
Drhtao sam od srdbe i bola zbog nepravde i nemoci pred tim
zlim covjekom.Cijelu vecer sam se samo vrtio po krevetu,
preznojavao se od straha, znajuci da nemam izbora, a jos
gore mi je bilo jer sam slutio o cemu se radi.Utonuo sam u
nemirni san...
Probudio sam se sav neispavan, nervozan, mozak mi je
groznicavo radio,sto napraviti....uvecer krenem kod Crnog
u nadi da ce se nesto promijeniti.Tamo su me ocekivali,
te samo mi glavom pokazu da krenem u ured.Usao sam
a on je setao po uredu, sa zadovoljnim osmijehom na
licu,te rece:"Sto je mali jesi li nasao novac ili idemo potraziti
onu tvoju malenu,koliko znam upravo se sad nekad vraca
kuci iz skole?zbezumljeno sam ga pogledao te vrisnuo:"Jesam
li vam rekao da nju ne mijesate, te skocih prema njemu.
Iznenadeno se okrenuoprema meni, jer nije ocekivao ovakvu
reakciju,udario sam ga strahovitosakom.Izgubio je ravnotezu,
zateturao unatraske, naletio na stolicu, te punom tezinom padne,
udari glavom u metalni stalak za cvijece.
Sa nevjericom vidjeh, kako se iz njegove glave razljeva krv, dok su
ostali culi tresak, uletili unutra, ja sam se tresao, jos uvijek ne
shvacajuci sto se dogodilo, samo sam izbezumljeno zurio u
njega bez rijeci...
Iznenada me trgne zvuk otvaranja zatvorskih vrata, "PROZIVKA;
SVI IZADITE IZ SVOJIH CELIJA VAN!"

opčarana pričom

Ana, prekrasno pises.