Bleiburg-moji dojmovi

Bleiburg - moji dojmovi

Jučer je nekolicina nas, Monika Juričić, Alexander Ruestau te moja malenkost, posjetili Bleiburg i poklonili se mučki ubijenoj Hrvatskoj vojsci i mnoštvu pobijenih civila. Njihov jedinig grijeh je bio da su se borili za ono što su volili, a to je bila Hrvatska jer su bili HRVATI. Hrvatska, nezavisna od Velikosrpske ideologije, koja će ujediniti SVE Hrvate u jednoj samostalnoj državi.
Ja ne želim ovdje polemizirati ni raspravljati o Jasenovcu, što će navijeke biti naša sramota kako je konstatirao bl. kardinal Stepeniac, već želim priopćiti vama svoja iskustva iz Bleiburga.
Bleiburg je jedan pitoreski gradić nedaleko od Klagenfurta u kojem je zapečećenja sudbina Hrvata. Tu je 15. svibnja 1945 nakon pada Zagreba i ostatka NDH se Hrvatska Vojska, uklj. Domobrane i Ustaše, i civili predala Englezima koji su u tom trenutku okupirali Korušku. Protivno ženevskoj konvenciji koja je potpisana od strane NDH, koja je u tom trenutku bila međunarodno pravni subjekt, su Hravstki vojnici, dočasnici i časnici kao i civilne izbjeglice izručene Jugoslaviji.

Več u Austriji su počela prva masovna ubistva koja su se nastavila preko cjelog križnog puta. Na putu od Bleiburga preko Dravograda, Maribora, Čakovca, sve do srspkih logora je se ubijanje, zlostavljane i ponižavnje iz dana u dan odvijala. Na području RH i Slovenije ima preko 860 masovnih grobišta. Ljudi koji su vezani pa potom ubijani ili živi u jame zakopani. Tih strahota, te kalvarije Hravtskog naroda se prisjećamo na Bleibruškom polju. Nije cilj, niti ideja promicanje Ustaštsva kao totalitarne ideologije iako poneki smatraju da je prikladno izticati Ustaška obilježja treba se jasno i decidirano reći da komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i križnog puta NIJE politički skup. Prisjećamo kalvarije kroz koji su prošli naši sugrađani kroz mimohod od groblja u Unter-Loibach-u na Bleiburško polje. Pjevajući pjesme majci Božjoj.

Znam da većina je sada već prestala čitati, ali smatram svrsi shodno da se neke insinuacije iznešene od strane medija korigiraju. Čitajuću naš tisak ja bih stekao dojam da smo svi nazočni sudionici tog skupa stajali u stavu pozor i podigli ruku za rimski pozdrav. To naprosto nije istina, no naučili smo da je dovoljo laž dosta dugo ponavljati kako bih postala istina. Ne negiram da je bilo ljudi koji su nosili Ustaške oznake, ali to je jedan mali postotak. Većina ljudi, Hrvatski ratni vojni invalid koji je od Križačeva sela kod Viteza preko Vukovara došao pješke do Bleiburga, razni dobrovoljci HV-a i MUP-a, rodbina od poginulih i nestalih, pa na posljetku i mi kao obični civili smo dostojno susjedovali toj komemoraciji.

Na prvi pogled komemoracija Bleiburške tragedije podsjeća na dernek kako bi se reklo u mom kraju. Slično sv. Iliji u Posušju. Nekoliko šatora i sanitet okružuju spomen područje. No, kad stanete nogom na tlo ispred oltara osjećate svu bol, tugu a i ljubav pobijenih Hrvata za Domovinom. Ja sam duboko dirnut propovjedi msgr. Ratka Perića - Mostarsko Duvanjskog biskupa, koji je naglasio šta ja ovdje iznosim.
Sudionici iz svih hrvatskih krajeva su bili nazočni, posebno me je obradovalo da je jedan cjeli školski razred iz Tomislavgradske gimnazije došao. Bleiburg nije samo skup starih i izcrpljenih već ima ljudi svih generacija iako generacija od 45-55 godina čini glavnicu.
Osobno sam susreo mnoge ljude iz svog kraja pa sam na posljetku Duvanjskim gangašima donirao brošure o Hrvatskoj povjesti kao pohvalu za dobru gangu. I osim pjesme i razgovora nije bilo nikakvih uzvika poput "Srbe na vrbe" i slično, iako i to pojedini tvrde.
Svatko tko je se mislio , a bilo ih je nekolicina, dali poći na put ili ne može se već pomalo spremati za iduću godinu. Svakako se isplati otići i vidjeti to područje. Ako netko želi on to može i usput odraditi i na putu u Hrvatsku. Izgubite par minuta, i poklonite se žrtvama komunističkog terora. Povedite i svoju djecu sa sobom na groblje i upalite svjeću, neka se zna da nas ima i da nismo zaboravili na našu rodbinu koja se nakon rata nije vratila kući. Neznam kako je u drugim krajevima ali kod nas skoro da nije bilo kuće u župi da nije bila u crno zavijena. Neka nam Bleiburška tragedija bude snažni stup u životu i pouka da nikad ne predajemo pa makar nam bilo itekako teško u životu.

Ukoliko ima nekakvih pitanja, slobodno pišite. Oprostite ako je tekst suviše emotivan, ali eto neka se i meni to jednom desi. Nadam se da je tekst ok za čitati iako sam svjestan da neman talenta za pisca, ali zato imamo Antu Bandova koji to zna i to jako doboro! Želio sam vam samo priopćiti svoja razmišljana na tu temu.

Lijepi pozdrav
Petar Ćosić


(uz odobrenje Petra prenosim ovaj tekst )

Monika i Petre, hvala vam na ovakvom izvjestaju stvarno su me trnci prosli citajuci a oduvijek sam patila zbog sudbine nasih Hrvata, jer mi je moj pokojni svekar vracen i spasen sa Dravograda je vracen, jer se vec proculo o velikim i masovno ubijenih Hrvatima. Oduvijek sam zeljela otici tamo i odati im pocast, ali nekako nas zivot uvijek gura NA NEKU DRUGU STRANU moja je obitelj porijeklom sa DSirokog brijega i cijeli je zivot na sebi nosila zig ustase i sa strane komunista ponizavana.Moj stric je bio u zatvoru, 9 godina od 45 do 54 i kad je konacno pomilovan odselili su se u Slavoniju, nebili izbjegli koliko toliko to proganjanje komunista.Moj stric je Bogu hvala i danas ziv i cesto samo onako u natuknicama ponekad nesto kaze o tom paklu provedenom u komunistickom zatvoru, a bio je jedva punoljetan i proglasen ustasom ali eto prezivio je i danas prima mirovinu na osnovu tih patnji i neka ga Bog pozivi jos dugo godina.Petre i Monika mozda se sljedece godine pridruzim vama pa mi javite kad budete sve organizirali.

Ane, eto meni je bilo prvi puta da sam bila u Bleiburg i definitvno nije zadnji. Ja cu nastojat svake godine otic! Na vrime cu javit pa ko god zeli ic, nek ide a mislin da to nije velika zrtva jedan dan u godini posvetit zrtvama Bleiburske Tragedije.

Moni lijepo od tebe sto si posje Bleiburg.ja sam gledala na Hr tv ali i ja imam zelju da posjetim ida zapalim svijecu za svoju rodbinu .ZaNjihove se grobove nezna ko i za ostale HRVATE: Pokoj vjecni daruj im Gospodine ,Pocivali u miru Bozjem .Onice uvjek biti u nasim srcima

svaki onaj koji o odlazku na Bleiburg misli kao na žrtvu i gubitak vremena nije potrebit niti ići. Bleiburg nikako ne smije postati mijesto gdije se dolazi biti viđen, ne smije postati mijesto pomodnog prikazivanja sebe. prevelika je žrtva pala tamo. tamo moramo doći ponizno i ponosito, pomoliti se i ništa više odo toga. svejedno kako dolazili, pojedinačno ili kao grupa, tamo je svatko od nas ponizan i zahvalan pojedinac.

Vjeruj mi Riba, ja razmisljam na malo drugaciji nacin, svatko onaj tko ima zelju otici u Bleiburg, sigurno ne misli da li ce biti viden tamo, nego zeli odati pocast nasim mucenicima...veoma je malo broj onih koji zele biti tamo samo radi toga da bi bili videni, a to mogu biti samo javne osobe...sirotinji poput nas je cast otici tamo i zapaliti svijecu...